Vjerovjesnik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi Muslim, veli: “Najbolja dova je dova na dan Arefata, a najbolje što sam rekao i što su govorili poslanici prije mene je: ‘La ilahe illellahu vahdehu la šerike lehu lehu-l-mulku ve lehu-l-hamdu ve huve ‘ala kulli šej’in kadir.’” (Nema istinskog božanstva osim Allaha Jedinog, On nema sudruga, Njemu pripada vlast i zahvala, On oživljava i usmrćuje i On sve može).

ArkanGL @flickr.com

Ashabi su poslije namaza sjedili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i učili od njega o propisima vjere, a zatim je jedan od njih upitao: ‘’Allahov Poslaniče, Allah, dž.š., nas je obavijestio da će Ibrahim, a.s., kada mu na Sudnjem danu dođu vjernici da se zauzima za njih kod Allaha, kako bi ušli u Džennet, spomenuti da je tri puta slagao i reći će: ‘Ja se danas brinem samo za sebe, idite Musau, a.s.’ Koje su to tri Ibrahimove, a.s., laži i je li moguće da Allahov poslanik slaže, mi to jednostavno ne možemo pojmiti?’’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogledao je ashabe i nasmijao se, a zatim rekao: ‘’Ibrahim, a.s., slagao je tri puta, a svaki pokret, svaka riječ i djelo, čak i šutnja, kad su Allahovi poslanici u pitanju, uzimaju se u obzir, jer oni su uzori drugim ljudima. Što se tiče prve Ibrahimove laži, poznato je da je njegov narod obožavao zvijezde i on je jedne noći ugledao zvijezdu kada se pojavila na nebu i divio se veličini i savršenstvu Allahovog stvaranja, pa mu je došao njegov narod i pozvali ga da zajedno sa njima slavi izlazak te zvijezde koju su oni smatrali božanstvom. Međutim, Ibrahim, a.s., naumio je učiniti nešto za što je morao ostati sam, pa se odvojio od njih i kada su ga drugi put pozvali na idolopokloničko slavlje, rekao im je: ‘Ne mogu, ja sam bolestan, izgleda da sam obolio od kuge.’ Tada su se oni udaljili od njega bojeći se da bolest ne pređe i na njih.” Zatim su ashabi upitali: ‘’A šta je to Ibrahim, a.s., naumio učiniti kada ostane sam?’’ Odgovorio je: ‘’Želio je porazbijati njihove kipove kojima su se klanjali, ne bi li se osvijestili i shvatili da to nisu nikakva božanstva. I kada je narod otišao zajedno sa svojim svećenicima i uglednicima da proslave paganski praznik, Ibrahim, a.s., ušao je u njihov hram i ugledao hranu koju su idolopoklonici bili stavili pred kipove. Onda je prišao i ismijavajući se sa njima rekao: ‘Ova hrana je vrlo ukusna, slobodno je uzmite i probajte’, ali u onima koje je dozivao nije bilo znakova života. Zatim je nastavio govoreći: ‘Zašto mi ništa ne odgovarate i zašto ne jedete kad su vam hranu donijeli? Znajte da ću vas ja jednog po jednog u prah pretvoriti, a vi se odbranite ako možete.’ Nakon toga uzeo je sjekiru i sve ih porazbijao osim najvećeg idola kojeg je namjerno ostavio i na njegovu ruku sjekiru objesio ne bi li njegov narod shvatio u kakvoj zabludi živi. Kada je narod došao u hram, zaprepastili su se kad su vidjeli porazbijana božanstva i u čudu se pitali: ‘Ko je ovo mogao uraditi?’ Neko je rekao: ‘Ima jedan mladić koji je po lošem spominjao naša božanstva, zove se Ibrahim, možda je on ovo uradio.’ Doveli su ga i upitali: ‘Ibrahime, jesi li ti ovo uradio sa našim božanstvima?’ Ibrahim, a.s., tada je izrekao svoju drugu laž rekavši: ‘Ne, nisam ja to uradio, već ovaj najveći kip, pitajte ih ako mogu govoriti. Ovaj vaš veliki ‘bog’ se naljutio zato što ste obožavali ove manje i kada ste vi otišli na proslavu, on ih je sve porazbijao. Eto, on je pred vama pa ga upitajte.’ Međutim, oholost i inat im nisu dozvolili da vide istinu, pa su umjesto priznanja svoje zablude drsko uzviknuli: ‘Ti znaš da oni ne mogu govoriti’, a Ibrahim, a.s., im je na to ponosno rekao: ’Teško vama, zašto onda obožavate one koji vam ne mogu štetiti niti koristiti’, i obznanio je svoje vjerovanje u jedinog Boga, Allaha, dž.š. A što se tiče njegove treće laži, Ibrahim, a.s., nakon što ga je Allah izbavio iz vatre u koju su ga nevjernici bili bacilli, sa svojom suprugom Sarom napustio je to mjesto i došao u državu kojoj je vladao jedan silnik kojeg su njegovi doušnici obavijestili da je u zemlju ušao čovjek sa ljepoticom kakvu do sada nisu vidjeli. Nakon toga poslao je po njih i upitao je Ibrahima, a.s., šta mu je ta ljepotica. Da je odgovorio da mu je supruga, silnik bi ga sigurno ubio i nju uzeo za ženu, pa je rekao da mu je sestra, a vladar mu je rekao da je on želi za sebe. Ibrahim se nakon toga vratio i rekao Sari: ‘Na zemlji nema nikoga da vjeruje u Allaha osim mene i tebe, i mi smo brat i sestra po vjeri. Ja sam vladaru rekao da si mi ti sestra, pa nemoj to poreći kada te bude pitao o tome.’ Onda je Sara došla pred vladara i on je pružio svoju ruku da je dodirne, a ruka mu se istog trenutka ukočila i nije je mogao pomjeriti. Zatim joj je rekao: ‘Moli svoga Boga da mi vrati ruku kakva je i bila’, uzviknuo je vladar! Ona je to učinila i ruka se vratila u prvobitni položaj. Zatim je pozvao svoje stražare i rekao im: ‘Vi mi niste doveli insana, već šejtana, vodite je od mene.’ Kada je Sara došla kod Ibrahima, zatekla ga je da klanja, a kada je završio, upitao ju je šta se desilo, a ona je odgovorila: ‘Allah je uništio spletke nevjernika.’’’

(Sahihul-Buhari)

U noći Miradža, Allah dž.š. upita Muhameda a.s.: “Šta tražiš od Mene?” Odgovorih: “Ummet!” “Pogledaj” ­reče On, Uzvišeni, – ispred sebe”. Pogledao sam i vidio veliko, beskrajno more, a u njemu jedno drvo, na tom drvetu ptica i u njezinu kljunu malo zemlje, koliko jed­no zrno. Veličanstveni i Moćni reče: “More – to je Mo­ja milost, ono drvo – to je dunjaluk, ptica je tvoj um­met, a ona mrva zemlje u njezinu kljunu – to su grijesi tvoga ummeta. Da ona ptica ispusti onu mrvu zemlje ­da li bi se to primijetilo na morskoj površini? Nemoj bri­nuti za grijehe tvoga ummeta, Ja Sam Najmilostviji. Kad oni ne bi griješili, stvorio bih ljude koji griješe i op­raštao im.” Još dodade: “Tvom ummetu je jedna trećina grijeha oproštena tvojim noćašnjim dolaskom, druga trećina će im biti oproštena tvojim šefa’atom(zagovorništvom) na Sud­njem danu, a treća trećina će im biti oproštena Mojom milošću i oprostom.”

(Tefdžiru tesnimi fi kalbin selim)

Enes r.a. prenosi da je čuo Allahovog Poslanika (s.a.w.s) kada je rekao:

‘ Uzvišeni Allah kaže: Čovječe, opraštaću ti grijehe, ne obazirući se na njih, sve dok Me budeš zvao i molio. Čovječe, kad bi imao grijeha koliko do neba, pa Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kad bi Mi došao sa grijesima velikim kao Zemlja i susreo Me bez imalo širka, obasuo bih te sa isto toliko oprosta.’

(Tirmizi)